Pisao sam već da su moji počeci ljubavi prema trčanju vezani za Štutgart u Nemačkoj. I ranije sam ja trčkarao, ali nikada mi cilj trčanja nije bilo samo trčanje.
Tamo sam bio par meseci na praksi u BOSCH-u i sve vreme boravka se čudio kako ljudi sa toliko ljubavi džogiraju. Hoću reći, nije trčanje tamo “naporan i dosadan proces sređivanja stomaka za leto”, nego više kultura bavljenja fizičkom aktivnošću radi zdravlja tela i duha.
Kad god bi se mimoišao sa nekim trkačem čuo sam “Hello” i dobio osmeh. U Nemačkoj to je sve, možda malo i neiskreno (ne želim uošte da ulazim u raspravu o tome), taj odnos sa ljudima na ulici pun osmeha i pozdravljanja, javljanja komšijama, zahvaljivanja u prodavnici i na poslu.
(Edit 2016, 7 godina nakon pisanja teksta: Ne bih smeo više ovako da dajem sud, da je nešto iskreno/neiskreno, već bih samo primetio da je to mnogo lepše, prijatnije, radosnije, nego da samo prođeš pored nekog i da ga ni ne pogledaš.)
No, kod nas je javljanje trkaču pomalo blam, tj stid. Muškarcu se ne javjaš da ovaj drugi slučajno ne bi pomislio da si homoseksualac, a devojkama kako se ne bi uplašile da si još jedan smarač koji bi da ih muva.
U svakom slučaju, kao što i vozači imaju kodeks pa blicaju svetlom kada prođu policijsku kontrolu i radar, a onda dobiju otpozdrav i zahvalnicu mahanjem, tako i mi trkači treba da gajimo pozitivan odnos jedni prema drugima. A zasigurno međusobom delimo barem jedno vredno zajedničko interesovanje.
Odgledajte reklamu koja me je pokrenula na ovo razmišljanje i nasmejte se :)
Tekst je prvobitno objavljen 16. juna 2009. godine. Da li se od tada nešto promenilo, pitanje za staru gardu? Da li se i vi javljate ljudima na stazi? Zašto?
The post Javiti se ili ne javiti se – da li vi pozdravljate kolege trkače koje sretnete na stazi? appeared first on TRČANJE.rs.