Ovogodišnje izdanje svetskog šampionata u polumaratonu održalo se u Danskoj u Kopenhagenu, u subotu 26. marta. Bila je to prva trka koju je IAAF otvorio za civile i time, sigurno, pokrenuo jednu novu eru u približavanju atletike, profesionalizma u svetu trčanja sa amaterima iz celog sveta. Ovo je interesantno, baš u odnosu na Srbiji u kojoj granica između ove dve grupe gotovo da ne postoji. Šta vi mislite?
Polumaraton u Kopenhagenu okupio je elitu dugoprugaškog trčanja. Nastupilo je oko stotinak profesionalnih takmičara, koji su stvarno trčali sjajno sa rezultatima na granici svetskog rekorda. Tadese, nekadašnji svetski rekorded u disciplini posle 6 godina ostaje bez medalje, što govori kakva je konkurencija. Pobednik u muškog kategoriji bio je Kenijac Kipsang Kamworor sa 59:08, što je najbrže vreme ove godine.
No pored sjajnih atletičara i atletičarki, ove godine Svetsko prvenstvo je bilo otvorenog tipa, što znači da je još 30.000 ljudi došlo u Kopenhagen da trči zajedno sa profesionalnim takmičarima.
Ono što je sjajno videti jesu ljudi koj ne žive od trčanja, ali imaju vremena koja su kadkad bolja od takmičara koji predstavljaju svoju zemlju. Među njima su ljudi koji trče 1:06, te na stotine onih koji imaju vremena vredna spomena od 1:10 do 1:15.
Kada se uporede vremena na polumaratonima u Srbiji, sličan je utisak. Ovde ću uzeti u razmatranje samo mušku konkurenciju jer mi je tako lakše.
Rezultati na Novosadskom polumaratonu u muškoj konkurenciji naših takmičara su:
- 1:10:48,00
- 1:13:49,00
- 1:13:56,00
- 1:14:33,00
- 1:16:37,00
Ujedno naši ljudi istrčali su u Osijeku sledeća vremena:
- 1:10:49
- 1:18:19
Uzmimo na primer samo vremena ispod 1:15, ovo su vremena koja bi bila u samom vrhu kako u Kopenhagenu, tako i na veoma brzom polumaratonu u Berlinu.
1:14:59 je rezultat među prvih 60 u Berlinu i prvih 214 muških u Kopenhagenu.
Najbolje vreme koje su u stanju da naprave naši takmičari – 1:10 svrstalo bi ih među prvih 36 u Berlinu i 132 na Svetskom šampionatu. Kada se uzme u obzir sam krem svetskog trčanja i da su tu takmičari iz Kenije, Etiopije, Eritreje onda ovo u ni u kom slučaju nije zanemarljiv rezultat.
Sa druge strane, ostaje pitanje gde je razlika između profesonalizma i bavljenja trčanjem pored “posla” koji omogućava određeni životni stil. Vreme od 1:10 u polumaratonu postavljaju ljudi koji imaju talenta i biraju sport kao drugi najvažniji deo svog života (pored porodice, hobija i drugog angažmana).
Situacija u Srbiji je slična. Kako je jako slabo finansiranje najboljih atletičara oni:
- žive od stipendije (profesionalci)
- zaposleni su u vojsci (imaju vremena da treniraju kao profesionalci)
- studiraju
- rade (imaju posao)
- nezaposleni su
Evo dva pitanja na kraju za sve one koji se bave takmičarskim trčanjem:
- Gde je u srpskom dugorpugraškom trčanju profesionalizam, tj. ko od naših trkača može da ima atletski životni stil, u smislu, ličnog trenera, možda i grupu, pripreme (kao što Olivera svake godine uradi u Keniji dobru bazu)?
- Koje je to vreme ispod kojeg čovek jednostavno mora da trčanje stavi na prvo mesto? 1:12:59? Više ili manje?
The post Najbolja vremena u polumaratonu u Srbiji i svetu. Ima li profesionalaca u srpskom trčanju? appeared first on TRČANJE.rs.